Burnout se najčešće posmatra kao pitanje zadovoljstva i dobrobiti zaposlenih, ali njegove posljedice mogu direktno uticati i na način na koji se posao obavlja – a time i na sigurnost ljudi.
Kada čujemo da je neko doživio burnout na poslu, obično pomislimo na osobu koja više nema motivaciju za rad, često je odsutna ili razmišlja o odlasku iz kompanije. Zbog toga se burnout uglavnom povezuje sa zadovoljstvom zaposlenih, motivacijom i zadržavanjem kadrova. Međutim, njegov uticaj ne završava se na tome kako se zaposleni osjeća. Može se odraziti i na to koliko sigurno obavlja svoj posao.
Burnout se često ne prepoznaje odmah
Burnout se rijetko prepoznaje po jednom jasno uočljivom znaku. Češće se pojavljuje kao postepeno udaljavanje od posla. Zaposleni koji je ranije bio angažovan počinje raditi mehanički. Teže se koncentriše, sitnice ga brže izbace iz ravnoteže, a za zadatke koje je ranije obavljao bez teškoća sada mu je potrebno više napora. Ponekad postaje distanciraniji prema kolegama ili klijentima, ne zato što mu nije stalo, već zato što pokušava sačuvati ono malo energije što mu je preostalo.
U takvom stanju čovjek ne prestaje znati kako obavljati svoj posao. Mijenja se, međutim, način na koji ga obavlja. Lakše može doći do zamjene redoslijeda koraka, pogrešnog čitanja podataka ili kašnjenja u reakciji. Smanjuje se spremnost da se još jednom provjeri ono što djeluje poznato ili rutinsko.
Ako posao uključuje vožnju, rad sa mašinama, rad na visini, nadzor drugih ljudi ili donošenje važnih procjena, takva odstupanja mogu imati ozbiljne posljedice.
Poseban problem predstavlja to što zaposleni često nastavlja raditi i kada je već ozbiljno iscrpljen. Fizički je prisutan, ali funkcioniše sa znatno manjim kapacitetom.
Okolina to može protumačiti kao nemar, nezainteresovanost ili loš odnos prema poslu. Tada se od zaposlenog traži da se više potrudi, bude organizovaniji ili pokaže veću posvećenost. Time se može zanemariti suština problema, a iscrpljenost dodatno produbiti.
Signali burnouta koje organizacija ne bi trebala ignorisati
Prve signale ne treba tražiti samo u bolovanjima i odlascima iz kompanije. Oni se mogu vidjeti i u većem broju sitnih propusta, zaboravljanju dogovora, povlačenju iz komunikacije, neuobičajenoj razdražljivosti ili osjećaju zaposlenog da ono što uradi nije dovoljno dobro.
Prevencija burnouta nije organizovanje jedne radionice niti povremeno podsjećanje ljudi da „vode računa o sebi“. Potrebno je razumjeti šta ih iz dana u dan iscrpljuje: obim posla, nedostatak podrške, stalna dostupnost, nejasna očekivanja ili osjećaj da nemaju nikakav uticaj na način na koji obavljaju posao.
Kada zaposleni više nema unutrašnjih rezervi, nije ugroženo samo njegovo zadovoljstvo poslom. Ugrožena je i pouzdanost rada.
Zato burnout zaslužuje mjesto u razgovorima o sigurnosti na radu – prije nego što se njegova cijena pokaže kroz ozbiljnu grešku, povredu ili događaj koji je mogao biti spriječen.